Zastor se diže i otkriva kafić Müller. I dvojicu muškaraca koji sjede. Ne poznaju se. Oni su Benigno (mladi bolničar) i Marco (pisac u svojim ranim četrdesetima). Na pozornici, uz drvene stolce i stolove, dvije su žene. Sklopljenih očiju i ispruženih ruku, kreću se uz glazbu Henryja Purcella. I to rade tako dirljivo da Marco zaplače. Benigno vidi sjaj njegovih suza, iako je mračno. Želi mu reći da je i on dirnut viđenim, no ne usuđuje se. Nekoliko mjeseci kasnije, dvojica se muškaraca ponovno sreću. U privatnoj klinici gdje Benigno radi. Lydia, Marcova djevojka koja je toreadorica, probodena je i sada je u komi. Benigno se brine oko još jedne žene u komi, Aliciji, mladoj studentici baleta. Kad je Marco prošao pored Alicijine sobe, Benigno mu se bez razmišljanja obrati. Tako započinje intenzivno prijateljstvo… poput vlaka smrti.
