Grčka izreka kaže da samo ona žena čije su oči isprane suzama može jasno vidjeti. Ali to ne vrijedi za Manuelu (Cecillia Roth). One noći kada je automobil pregazio njezina sina Estabana (Eloy Azorin), Manuela je plakala sve dok joj suze nisu presušile. I daleko od toga da je tada jasno vidjela. Sadašnjost i budućnost postale su jedno, u dubini njezina bića. Te iste noći, dok je čekala u bolnici, pročitala je posljednje rečenice koje je njezin sin zapisao u dnevnik koji je uvijek nosio sa sobom. “Toga sam jutra u majčinoj sobi našao hrpu fotografija. Sve su bile prepolovljene. Moj otac, pretpostavljam. Osjećao sam da mom životu nedostaje upravo ta polovica. Želim ga upoznati, nije me briga što je on ili kako se ophodio prema mojoj majci. Nitko mi ne može uzeti to pravo”. Manuela svome sinu nikad nije rekla tko mu je pravi otac. U uspomenu na mrtvog sina Manuela napušta Madrid i odlazi u Barcelonu u potragu za njegovim ocem.
